Niz kamene stare, po sredini istanjene stepenice, spustila sam se pažljivo s bebom.
Vijugave su, kao na filmu.
Stare su i lepe.
Ograda je klimava. Držala sam se druge strane. Nisam znala gde ću — samo da se krećem. Da se on smiri. A onda ću ja upijati sve što mogu.
Šetala sam novim ulicama. Još uvek sam vukla deo nervoze na ramenima, ali posmatrala sam sve te lepe i negovane ljude, veselu decu, koliko-je-sve-lepo.
Grad. Arhitektura. Detalji. Izlozi.
Ovde su i bandere lepe, pomislila sam.
Dodirivala sam stara vrata svih mogućih boja i ukrasa.
Sa nekih se sljuštila boja.
Na onim drugim sam mogla da osetim premaze farbe.
Drvena, masivna, stara, nova, od kovanog gvožđa, zlaćana, uska, dvokrilna, kao iz priča i bajki — vrata.
Nešto svima poznato i neizostavni deo svake kuće.
Detalj koji priča priču i pravi razliku.
Vrata i prozori.
Kao srce i duša.
Ko li su ljudi koji su tu živeli? Kad su došli i da li mogu da vide sreću koju osećam i ja?
Sasvim slučajno sam došla do pijace.
Ili nije bilo slučajno — jer se uvek potrudim da odemo, prođemo, osetimo.
Pijaca je mesto gde se sve sudara i spaja: kultura i jezik, boje i mirisi.
S jedne strane su okačene providne, fejk torbe sa znakovima poznatih dizajnera.
S druge — ulični svirač poklanja svoj dar svima koji se tu zateknu.
Nizale su se tezge sa šarenišom, ručnim radovima, dućani u kojima se izlivaju sve čokoladne đakonije.
A pod krovom pijačne zgrade — mala životna rapsodija: začini, boje, mirisi (i ne baš prijatni), voće, meso, tela svih prisutnih. Čitav jedan film.
U kojem je glavnu ulogu odnela sočna, sveža i najveća Medjool urma koju sam ikad probala.
Za moj ukus, možda joj je falio još koji dan da raste i suši se na suncu pustinje,
da bude brana ručno, sa visoke palme,
da prođe dugačak put i završi baš u mojim rukama.
I čeljustima.
Nakon tog predaha, vratila sam se na kaldrmu i razgledanje detalja koje može da uoči samo turistkinja čija beba spava pod vedrim nebom lepog grada.