Razgovarala sam s prijateljicom o pisanju i knjigama. O tome kako se priče rađaju, šta ih pokreće, i kako uopšte znamo da imamo nešto da kažemo.
I tako sam se vratila na početak.
Na onaj tihi trenutak kada sam počela.
Počela sam da pišem bez plana, bez ambicije, bez cilja da stvorim knjigu.
Samo sam želela da pišem.
O onome što vidim, osećam i doživljavam.
O onome što sanjam i volim.
Nisam pisala sa idejom ~ ja ću da napišem knjigu, već ~ ja želim da pišem.
A onda se iz „želim“ stvorilo ~ ja moram da pišem.
Jer na taj način ostavljam trag na dane koji su prоšli.
Kroz pisanje sam oživela afričku savanu i krdo slonova, godinama kasnije.
Kroz pisanje sam osetila ukus korice crème brûlée koja puca pod kašičicom jednog mirnog jutra.
Tako sam zapamtila mekoću slonovog uha sa spoljašnje strane ~ nešto poput pliša ~ i koliko su mu oštre trepavice.
Zbog reči se sećam mame i bebe kita koji plivaju kroz ledeni okean i usklika dok u tom trenu u mom stomaku plovi beba.
Kroz pisanje osećam sebe i svet oko sebe.
Svedoči m malim čudima.
I pišem zato što volim.
I jer umem.
I jer na taj način oživljavam uspomene.
Sebi objašnjavam svet i upoznajem se sa sobom.
Ne pišem da bih napisala knjigu, to je bar danas lako.
Zato moja pisanja traju nekad i godinama, iako će se nekima učiniti da su nastala brzo.
Skupljam trenutke.
I pišem priče.
Jer pisanje me vodi tamo gde se reči pretvaraju u osećaj, a osećaj u večnost.